Čaša (Gustav Krklec)
O čašo od mutnog stakla,
često su moja usta
rubove tanke ti takla,
srknuv napitka gusta.
Talozi crnog vina
nakit su tvoj iznutra:
cvjetni vijenac rubina
o grlu tmurnoga jutra.
Mene su sveg, bez daha,
zanosi tvoji ponesli.
Ti si me riješila straha
kad su se temelji tresli.
Doba me kinjilo, trlo,
mučilo nadahnuće,
a ja te nagnuh na grlo,
da skratim groznice vruće.
Il' noć me crna, duga
stisnu kliještima more, -
o, čašo nađoh druga
s kojim dočekah zore.
Mene će đavoli davno
na ognju žarkom žeći
negdje u crnom paklu -
a ti ćeš trajati slavno,
mutna u svojoj sreći,
krhka u svome staklu.